Napisano u Beogradu 5. oktobra 2006. - Ponovo objavljeno u Beogradu 7. decembra 2011, povodom godišnjice "Warschauer Kniefall"
Vili Brant je možda bio suviše emotivan političar, preveliki čovek i simbol kakvi se retko nalaze u malim sredinama. Zato i ne treba da kukamo i da njemu sličnog ganjamo među našima. Pored toga što je bio prvi nemački kancelar levo od centra posle 40 godina vladavine desnice, čuven je po tome što je pao na kolena pred spomenikom zrtvama pobune u Varšavskom getu, potom je dobio Nobelovu nagradu za mir, da bi 1974. dostojanstveno otišao sa vlasti kada se ispostavilo da je jedan od njegovih najbližih saradnika Ginter Gulaume, špijun ozloglašenog ŠTAZIJA, tajne službe DDR-a.
Egon Bar, čiju smo ispovest mogli da vidimo u filmu "Die Vergangenheit bleibt fur Immer" ("Prošlost traje zauvek"), u produkciji TVB92, bio je državni sekretar u Brantovoj vladi. Kada ga je, posle tog nezaboravnog trenutka u Varšavi 1970., pitao o razlozima zbog kojih je klekao, Brant mu je odgovorio "Osetio sam da venac nije dovoljan".
Ne znam da li su gledaoci ovog dokumentarca mogli da shvate suptilne sugestije koje su sagovornici autorke Danice Vučinić, uputili. I da li smo svi kolektivno mogli da osetimo neumoljivu istinu – i oni za koje su neki mislili da su "naš Brant", bili su, zapravo, svetlosnim godinama udaljeni od ovog velikog koraka napred, što je njegovo klečanje značilo za zapadnoevropsku civilizaciju.
Film je otvorio još jednu dilemu sa kojom se suočavamo u Srbiji danas. Da li su deca kriva za zločine svojih roditelja (kumova, ujaka i ostale familije)?
U jednu ruku da, u drugu ruku ne, što je poruka koju kroz svoju priču šalje kćerka Hitlerovog arhitekte Alberta Špera, koji je osudjen u Nirnbergu 1946. na dvadeset godina zatvora. Deca nisu kriva ni za šta osim ako NE KORISTE BENEFICIJE ZLODELA. Dakle, Hilde Šram je po završetku rata rasprodala svu imovinu koja je imala moguće "kontroverzno" poreklo i sakupljeni novac dala u fondove za pomoć žrtvama holokausta. Ona nije, mada o tome ne govori, koristila tatine veze da bi došla do poslova. Još je više verovatno da nije deci svojih prijatelja obezbeđivala lak prolaz kroz fakultete i dobre varijante za nekretnine, zato što je tata Šper. E, u tome je ta ključna razlika između zemalja koje ispadaju glupe u društvu, i onih koje to sebi ne dozvoljavaju. Svest naroda. Svest pojedinaca da su blagodeti u kojima uživaju pribavljene prljavim novcem. Straha od poetske pravde, na kraju krajeva. Ili od Boga, za one koji u nešto tako veruju.
A da se na pomenutoj svesti naroda radi li radi, mogli smo da svedočimo isto veče, kad smo okrenuli ONAJ KANAL KOJI PLAĆAMO.
Nije da lobotomirano podržavamo programsku politiku TVB92 koja kaže "red Goge Sekulić, red Istine, Odgovornosti, Pomirenja", tako da u ovom tekstu nemam nameru da poredim dve konkurentske televizije, ali emisije se događaju isto veče, te se komparacije nameću.
RTS, emisija "Ključ" koju vodi "živa soda" Nataša Miljković. Tema (valjda je to tema - ono što piše iza Nataše, velikim slovima) KOSOVSKA SRPČAD ~ ODRASTATI U KAVEZU. Šestoro dece sa Kosova (sva srpska, mali Albanci nam nisu odgovorili kako im je sad, ili kako im je bilo, tokom devedesetih npr.), pričaju o svom životu. Taj život je sigurno tužan, i mučan, i mračan ali kad o tome govori žena o čijoj se plati špekuliše da li ima tri ili četiri nule (o evrima pričamo, naravno), i to osmehom kroz koji ih oslovljava sa "dušo" i "mila", dok jedna od devojčica grca i kroz suze priča o tome kako "su joj ubili tatu"... Da je ovo predizborna manipulacija decom jasno je i mojoj pokojnoj babi, da je sve smislio i napisao Veliki Medijski Arhitekta (u poređenju sa njim Vučela nam dođe ko Veran Matić), još je jasnije, ali koliko odvratno nešto mora da bude što ti naredi Nadređeni da bi skupio petlju, zadržao dostojanstvo i dao otkaz. Mada, kad se uporede dobre cipele, skupa krstarenja i šminkerisanje po žurkama i malo ličnog digniteta i čistog obraza... Daćete mi oba para, hvala.
(O odnosu izmedju Vilija Branta i Gintera Gulaumea, govori i drama Majkla Frejna "Democracy". Zanimljivo je i to da je sin Vilija Branta, Matijas, po profesiji glumac, tumačio lik Gulaumea u filmu "Im Schatten der Macht" ili "Pod senkom moći". Film je iz 2003. godine a režirao ga je Oliver Storc).