Unaokolo sve mi miriše na veštačke osveživače, one na struju ili na baterije, što prskaju kad prođeš pored njih. Pretežno su to teške note cimeta, borovnice, dinje…Obožavam ove proizvode i pazarim ih u blesavim količinama.
Ali, kada bih mogla da pomešam sve arome sa mesta koja volim to bio bi to čudan parfem.
Osnova bi bila vanila, od babinih vanilica. Ne marim mnogo za suve kolače, ali patišpanj i vanilice se vrte po domu u kome odrastam i ne bih mogla da ih izbacim iz podsvesti sopstvenog njuha čak i da hoću. Dodajemo i mamin Šanel 5, i moj Poison za koji je fizičar u osnovnoj govorio da je odličan primer fisije – toliko sam se capala njime kao dete.
Dakle, imamo vanilu uz dodatak jakih parfema plus par kapi distinktivnog bukea drvenarije. I to iz jedne zgrade u viktorijanskom stilu koja je izgrađena pre dva veka, a nalazi se u Engleskoj. Stan koji volim je bila moja prva londonska adresa.
Ako je sa nama neki “le nez”, stručnjak za miomirise, tražio bi smanjenje intenziteta pa da u vanilu, drvo, i fabričke parfeme ubacimo nešto sveže.
Tu dolazimo do pejzaža koji ponekad ostavlja bez daha. A kad ostanete bez daha onda sledeći put morate da udahnete baš jako.
Šta udišemo? Samo vazduh. Put Podgorica-Cetinje po toplom letnjem danu, ili uspon ka Cetinju po oštroj zimi. Izađite iz automobila i dišite. Moja tajna formula za nadahnut parfem: Pustinjski orao leti ka Orlovom kršu kroz oblak srednjeevropskog mirisa vanile i starog drveta sa severa.
Fotografije: Put Podgorica - Cetinje, leto & zima.