Koliko sladoleda pojedemo do četrdesete godine? Ako nismo frikovi neke dijete ili alergični na sastojke, onda su hiljade u pitanju.
Tačno, neki se pamte.
Prvi koji mi se urezao u memoriju je bio onaj od kojeg sam povraćala. Imala sam oko šest godina a među decom u dvorištu je pala opklada ko može da pojede najviše sladoleda u toku tog dana. Baš zgodno, Pekabela je bila na dvadesetak koraka od naše zgrade (pored nekadašnjeg parkinga na uglu Birjuzove i Sremske - tu je sada sendvičara "Sat"). Jasno vam je - klinci, leto dosada i sve što ide uz to. Opklada je ponajviše zavisila i od manipulacije roditeljima - kako naći novac za dovoljno sladiša, a da majke, očevi, babe, dede ne posumnjaju da je u pitanju nedelo što se odvija ispred njihovih noseva. Moj otac, standardno, nije bio tu. Baba bi me provalila i pre nego što bih izgovorila laž, elem, baba otpada. Ostaje samo ona, stroga ali naivna - mama.
“Svetlana, daj mi pare za šest Lenija”
“Zašto?”
“Zato što će mi uskoro rođendan a bićemo u Titogradu a hoću drugoj deci da kupim sladoled. Maji, Mikiju, Goci…”, nižem neistine.
Naravno, kao i uvek kad se ima, Svetlana je galantna.
Šest Lenija = Dvanaest Rumenka.
U stvari, iskombinovala sam Rumenka i Hladišu, i od popodne do predveče pojela 12 komada. Bila sam pobednica još jednog turnira "ko će ispasti gluplji". Oko devet mi je pozlilo a u 22 sata po lokalnom vremenu ukućani su se nadvili nad mojom posteljom pored koje je stajao lavor, za slučaj da ne stignem do kupatila.
Čak se i otac pojavio, taj nikad nije propuštao dobar šou.
Baba je vikala: “Budalo. Pa ko normalan pojede dvanaest sladoleda!? Sve mi je rekla Mikijeva majka. Ti si de-gen”
Baba je obožavala reč degen. Razlog? Tu tajnu je odnela sa sobom u grob.
Povraćala sam dva dana. Tata je kasnije sve prepričavao kao urnebesnu anegdotu i hvalio moju kompetitivnost. Svetlana je na to prevrtala očima, mada se trudila da se pravi kako je njegov stav ne potresa.
Još pre afere "12 veličanstvenih" sam čula od druge dece i ovo - ako ti vade krajnike, onda možeš da jedeš sladoled koliko ti duša želi. Doktori su, navodno, preporučivali ovaj tretman. Ali, moja intencija da dobijem upalu krajnika je posle ovog događaja sasvim uminula. Stalno sam ispred sebe videla onaj plavi lavor.
Drugi važan sladoled – prvi parfe. Bajo, naš prijatelj a šef sale u restoranu Svetog Stefana nam je servirao poslasticu koja je tad izgledala kao sladoled iz raja. Semifredo je nešto slično, u Italiji. Naučila sam novu reč, pa sam onda tako sedela pored hotelskog bazena, kao odrasla i naručivala parfe od čika Blaža koji je bio “šef bazena”. U ovom delu storije već imamo šefa sale pa šefa bazena...U Crnoj Gori su na ceni svi šefovi ili direktori to je vrlo važno i za moje konzumiranje parfea. Ja sam se pravila važna jer sam saznala za egzotični slatkiš pa sam u svojim očima već tada postala šefica crnogorskog primorja.
Takav idealan parfe više ne može da se pojede u HTP “Budvanska Rivijera” ali je zato vrlo dobar u beogradskom “Klubu Književnika”.
Posle povraćanja i parfea, sva ostala “sladiš-iskustva” su drugorazredna. Shodno tome, negde u drugom razredu sam otkrila ljubav prema ukusu pistaća ili pistacija (zovi me i krčagom ali me nemoj razbiti) i redovno kupovala poro(di)čno pakovanje “Pistać-lešnik”. Ja sam samo jela zeleno a braon ostavljala drugim ukućanima, neka se slade. Znam da malo okrutno zvuči, pogotovo što je u pitanju “braon” ali mislim da su majka i baka bile sasvim okej sa lešnikom. Ako bi neko u stan doneo čokoladu i vanilu, to je izazivalo preneraz i gunđanje jedinice-mezimice, i od tada do sada sve kombinacije "čokolada, lešnik, malaga, vanila" me ostavljaju nefasciniranom.
Nešto kasnije sam zavolela i limun. I to je to.
Već 25 godina ne ekperimentišem. Pistać i limun, zajedno ili odvojeno i parfe da vidim je l liči na “svetostefanski”.
Na žalost, ukus detinjstva je neponovljiv, nezamisliv, jedinstven i pun zašećerene sentimentalnosti. Zato, konzumirajte oprezno. Da ne povratite.
Na fotki: Parfe.